U Centru za kulturu Trešnjevka će se 30. svibnja s početkom u 18.00, 19.30, i 21.00 sat održati plesna predstava “Orienta(k)cija”, u izvedbi Apsaradha – plesnog ansambla “nebeskih, božanskih plesačica”. Voditeljica ansambla i autorica predstave Ana Suryawanshi Milošević se do svoje dvadesete godine bavila suvremenim plesom u nekadašnjem SEK-u (Studentskom plesnom ansamblu), da bi po završetku studija otputovala u Indiju gdje je učila klasični indijski ples kod poznate majstorice kathaka Uma Sharme. Nakon povratka u Hrvatsku nastavlja proučavati i usavršavati orijentalne plesove te podučava indijski i trbušni ples.

Ovo je treće predstava koju izvodi s Apsaradhama (“Femme fata” – 2009.) i o predstavi kaže da nastoji “oživjeti duh orijentalnih plesova, viđen kroz kaleidoskop modernog u zanimljivoj fabuli dramske napetosti”. Ples je glavni junak predstave: predstavljaju indijski klasični kathak, bollywood i bangra fuzion, egipatski, turski i romski klasičan stil, romski fuzion, tribal fuzion i flamenco arabe, a dinamika predstave postignuta je kroz nadmetanja i konfrontaciju istih.

Orientakcija_Ana Suryawanshi i Apsaradhe_2 Orientakcija_Ana Suryawanshi i Apsaradhe_2“Svatko može napisati pjesmu”, misli autorica predstave Ana Suryawanshi Milošević, “međutim, biti pjesnik znači biti u stanju osobno stati umjesto pjesme. Tako je i u plesu; pronaći izraz koji svojim sjajem proviruje iz svemira oblika i u bezbojnosti oko nas, uspijeva nešto osjetiti. Ali onaj koji sam istupa može iznijeti jedino sebe, te cjelokupnošću svog umjetničkog oblika zahvatiti cjelokupnost čovjeka.”

Predstava započinje plesom lutkice koja zahtjeva svu pozornost publike samo za sebe. Predstavnice navedenih stilova plesa nakon pozdrava svijetlu odnose ukočenu lutkicu sa scene kako bi se one mogle predstaviti. Međutim raste tenzija među naoko različitim plesovima te plesačice pokušavaju nametnuti svoj izraz kao vjerodostojan i najbolji, što dovodi do direktnog konflikta datog u plesnoj dramaturgiji borbe.

Lutka koja ponovo oživljava u naletu bijesa tjera plesačice sa scene kako bi ju ples sam preobrazio sa poimanjem krajnje svrhe istoga; umjetnik se prostire u jedinstvu sa ljudima i putem ekspresionističke revolucije ogoljava svoju bit. A ta je povezati svijet i sebe, spoljašnje i unutrašnje u harmoničan sklad. Na taj način ne postoji više nikakvo spolja jer ne postoje više uvjeti. Plesom se dolazi do elementarnog ja, forma postaje sadržaj, svaka stvar, misao i događaj iz krutosti statike (lutka) rastvara se u kozmičku dinamiku, gdje je sve pokret.

Konačno, na početku bijaše kretanje a kako je i riječ kretanje, na početku bijaše riječ!