O velikoj želji za majčinstvom i njezinom ispunjenju Klokanica.hr razgovarala je s Anom Jug, plesačicom orijentalnih plesova i mamom dvojice dječaka, dvogodišnjeg Tea i četveromjesečnog Lukasa. Ana je ispričala i na koje je sve načine ljubav prema plesu utjecala na cijeli njezin život.

“Moja su djeca dugo, dugo željena, rezultat su velike milosti, a možda i mojih dugih molitvi. I danas se molim da su mi dugo živi i zdravi, ništa drugo, jer svjesna sam koliko je život krhak. Molim se čak i dok plešem”, priznaje Ana Jug, 39-godišnja plesačica umjetničkog imena Ana Apsharada. Mama dvogodišnjeg Tea i četveromjesečnog Lukasa, koje ima sa svojim suprugom Ivanom, po obrazovanju je profesorica filozofije, religijske kulture i etike, no živi samo od plesa. Voditeljica je škole orijentalnih plesova “Apsaradhe” u kojoj podučava indijski neokathak i klasični, bollywood stil, trbušni turski i arapski, romski flamenco arabe te tribal plesni stil.

Ana Apsaradha i obitelj

“Plesala sam u početku trudnoće, a onda sam imala pauzu, radi mioma koji su mi činili manje probleme, i golemog trbuha. Porodi na carski su srećom, i uz pomoć stručnog dr. Ante Vukovića, odlično prošli. Nakon prvog poroda sam počela plesati nakon pola godine, a nakon drugog, plešem već nakon tri mjeseca”, kaže ova strastvena plesačica.

Ples je važan dio njezinog života još od predškolskih godina, kada je krenula na ritmiku, a kasnije je čak otišla u Indiju kod ugledne učiteljice tradicionalnog plesa kathaka. Prisjeća se kako je još kao djevojčica, s prvim koracima u plesnoj dvorani osjetila istinsku sreću i ispunjenje, no njezini roditelji na to su različito reagirali.

Odrastanje uz nježnu majku i strogog oca

Ana Apsaradha i obitelj
“Majka Nada je centar moga svijeta, uz ples i obitelj koji me danas okupiraju, ona je bila tu i ranije. Bila je uz mene kada sam krenula na ritmiku, a patrijahalni, zabrinuti otac Branko tome se čudio – ‘neće se valjda cijeli život ritat?’. Također, kada me struja suvremenog plesa odvela na proučavanje filozofije, a ratno vrijeme na proučavanje etike i religije, opet je majka podupirala moje  odluke, dok je ocu, uspješnom poslovnom čovjeku, bilo neobično zašto ne studirati pravo ili ekonomiju. Pa tek kad sam mahnula kartom za Indiju, jadni otac je to jedva podnio, ali podnio je”, kaže Ana te nastavlja svoju priču o svom životnom putu:

“Vratila sam se s prvim suprugom, Indijcem. ‘Dobro, neka je konačno našla muškarca’, veselio se iznenađeni otac, a majka me oduševljeno bodrila na prvim samostalnim nastupima. Međutim, Indijac nije, tako da je ples, prva ljubav, prevagnuo, i morala sam se razvesti. Tu je nastala mala pauza u komunikaciji s ocem, no majka me i dalje ljubila i grlila. Posvetila sam se školi plesa. Danonoćno isprobavanje koraka i koktela, što slobodnoj ženi umjetnici u tridesetima i priliči.

Tek nedavno, kad sam se zaljubila u svog sadašnjeg supruga, otac me je blagoslovio na mom nesigurnom putu. Bio je sretan vidjevši da uspješno i pošteno radim i zarađujem, pa makar i od plesa, bio je sretan vidjeti me trudnu, konačno, i vidjeti da sam rodila prvog zdravog sinčića, jer mi je kćer iz prijašnjeg braka, nažalost, umrla brzo nakon rođenja. Pa joj se i on pridružio, spokojan, rasterećen”, kaže Ana, sretna što joj je majka doživjela da vidi i drugog sinčića.

Majčinstvo i ženski arhetip

Ana Apsaradha i obiteljČini joj se da je majčinstvo nije previše promijenilo, “osim umora i nervoze zbog istog, te koje kile viška”. Kaže da su joj njezina djeca oduvijek bila u umu, samo su sada i stvarno tu. “Niti jedna sekunda ne prođe, a da mi nisu u svijesti ili podsvijesti. Muž je srećom uz mene pa mi jako pomaže da su pod okom i namireni, ponekad uz smijeh, ponekad uz viku”, iskrena je.

Istraživanje ženskog arhetipa i druge ženske teme imaju važno mjesto u Aninom životu, pa smo je pitali žali li možda pomalo što nema kćer kojoj bi prenijela sve što je naučila.

“Okružena sam na poslu, u dvorani, sa stotinu žena, prolaze pored mene, neke i ostaju. One su važan dio mog života i veliki ukras mom radu. One su na neki način moje sestre, kćeri, majke, prijateljice… Iako sam posebno povezana s majkom u svojoj muškoj obitelji, i htjela sam možda dobiti kćer, dobivši sinove, jednog za drugim, shvatila sam da moji ženski svjetonazori te parole emancipacije i feminizma moraju malo popustiti.

Nadam se da će oni biti ostvarenje onoga zbog čega postoje i zašto su tu prisutni, a da ćemo ja i suprug biti od pomoći i ljubavi u njihovom odgoju i daljnjem putu te stasati uz njih u bolje ljude”, rekla je na kraju Ana Jug, čije ćete kolumne uskoro moći čitati na Klokanici.

 

Preuzeto sa klokanica.hr