Dokle god će žene živjeti i feminizam; jer će uvijek postojati ženska perspektiva na sve. Ali pojam “feminizam” ima svoje konotacije. Pojavio se u Francuskoj 1880-ih, a prenijet je kao stigmatizirajući koncept onima koji su se zalagali za ženska prava u Britaniji 1890-ih. No, ženski ga je pokret široko prihvatio tek 1960-ih i 1970-ih (kada se pojam “oslobađanje žena” pripisivao mnogim negativnim konotacijama povezanim s burnim masovnim demonstracijama i poznatim akcijama “drskosti”). Tako je časopis Time 1998. godine slavno pitao „Je li feminizam mrtav?“. Kad je postavila pitanje, nije mislila na ženski pokret, već na njegov oblik u to vrijeme, naime na feminizam žena poput Germaine Greer, Glorije Steinem i Sheile Rowbotham, koji je iznjedrio pojmove seksizma i rodnog rata.
Često je taj idiosinkratični oblik feminizma taj koji se, kao i mnoga sljedeća anketiranja, naslađuje na ukop. Baš kao što je ženski izborni pravo izgubio zamah priznavanjem ovog prava 1920-ih, činilo se da su javno odzvanjajuće feminističke kampanje 1960-ih i 1970-ih izgubile energiju tijekom 1990-ih kad su postignuti mnogi ciljevi. U Velikoj Britaniji Zakon o jednakim plaćama stupio je na snagu 1970. godine, pružajući jednaku plaću za jednak rad bez obzira na spol. Tada je Zakon o diskriminaciji spolova iz 1975. godine zaštitio žene od diskriminacije u smislu zaposlenja, stručnog osposobljavanja, obrazovanja, kupovine, javnih ustanova i usluga, stanovanja, javnih funkcija.
Prema devedesetima, žene su počele doživljavati regrutiranje na radno mjesto i dostizanje vrha u odabranoj profesiji kao normalno (iako se pokazalo da slika nije tako ružičasta). Seksizam je postao široko smatran pojmom zlostavljanja. Diskrecijski pobačaj zajamčen je zakonom u mnogim zemljama. Trajanje porodiljnog dopusta sve je duže i duže. Štoviše, izranjajući iz šugavog, grubo odjevenog intelektualnog feminizma koji je gorio grudnjake, sve više i više mladih žena zabavu u medijima pronalazi u „djevojačkoj moći“ koju predstavlja zajednica Spice Girls – drska na užas starijih generacija feministica koje mrze prikazivanje žena kao seksualnih predmeta. Bio je to smiješan, lukav i očito seksi pristup.
Još jedna stvar za koju je optužila Ginia Bellafante, autorica članka iz 1998. u časopisu Time, bila je knjiga Camille Paglia iz 1990. godine, Seksualni identiteti, koja je tvrdila da je ženska seksualnost najveća sila u ljudskoj povijesti i da su žene dužne to oživjeti. Ono što je žalilo za Bellafanteom jest to što se, nakon što je Paglia-in prikaz ženske seksualnosti odjeknuo, feminizam otopio u zbrci seksualnih i romantičnih ispovijesti obilježenih senzualnošću. Da bi je druge žene pohvalile što je izrazila žensku perspektivu u takvom okruženju, bilo je dovoljno da žena izrazi svoju naklonost prema seksu ili se požali da joj se ljubavni život pogoršava. Bellafante,
Izvještaj sociologa sa Sveučilišta Cambridge objavljen 2008. čini se da potvrđuje da su nakon 1990-ih stvari krenule još dalje i da su mnoge žene počele odbacivati feminizam. Primjerice, ne radi se samo o tome da mnoge žene ne vole etiketu “feministkinje” – drugog proizvoda politike 1970-ih – s istim bljutavim, uskogrudnim, prilično pogrdnim prizvukom “političke korektnosti”. Čini se kao da mnoge žene zapravo sumnjaju u neke od temeljnih vrijednosti feminizma. Podrška ravnopravnosti spolova bila je u padu nakon što se pojavila 1990-ih, prema Cambridgeovom izvještaju. Više od polovice žena 1990-ih vjerovalo je da je rad, a ne briga o djeci, žensko pravo; ta je stopa sada samo 40 posto, čak i ispod 40 posto u SAD-u.
Izvještaj u British Medical Journal, koji je nekoliko mjeseci kasnije vodio profesor Jay Belsky, otkrio je da djeca koja ostaju u vrtiću više od 20 sati tjedno imaju dvostruko veću vjerojatnost da će osjetiti anksioznost od djece koja su cijeli dan pod majčinom skrbi . Prema nedavnom službenom izvješću, mališani koji su provodili više od 35 sati tjedno u vrtiću bili su skloniji agresiji nego što su njihovi vršnjaci brinuli kod kuće. Čini se da sve više žena priznaje gledanje pornografije i uživanje u striptizu kao obliku vježbanja za samopouzdanje – nešto što bi zgrozilo prethodne generacije feministica. Čini se da je težina prešla s općeg političkog pokreta na osobni razvoj. Čini se da je jedino za što se treba boriti za ženu njezino samopoštovanje, a ne više društvo.
Postoje, naravno, neke žene (plus samozadovoljni muškarci, naravno) koje kažu da smo sada u “postfeminističkom” zavoju. Neke žene kažu da je ideja feminizma besmislena u društvu u kojem se tobože postiže rodna ravnopravnost. Drugi poput Naomi Wolf tvrde da su post-feministice jer preuzimaju vlastitu budućnost, umjesto da je prepuštaju u ruke političkog ili akademskog pokreta. Zapravo se žele riješiti feminističke stigme. Prema njihovim riječima, “stakleni strop”, odnosno nevidljiva barijera koja navodno sprječava žene da se uzdignu iznad određene razine, jednostavno je staklo, pa ga odlučna žena može lako razbiti.
Međutim, mnoge žene također vjeruju da feminizam nije mrtav. Iako su dobrostojeće bijelke na Zapadu sumnjičave u smjeru u kojem se kreće trend, žene širom svijeta i dalje se suočavaju s mnogim problemima. Već su se 1990-ih feminizam s nekim ženama pomaknuo dalje od drugog vala (to jest, feminizma koji se zalagao za jednake mogućnosti u radu 1960-ih i 1970-ih nakon prvog vala određenog kampanjom biračkog prava) i Rebecce Walker (Alice, autorice knjige The Purple Years) Predložili su da Walker pokrene treći val s izrazom “Afroamerička biseksualna djevojka”).
Prema njihovom mišljenju, treći je val trebao dopustiti sve moguće orijentacije, uključujući neheteroseksualne i preplanule žene, umjesto da svaku ženu pogura prema bijelom idealnom modelu srednje klase “super majke”. Jennifer Naumgardner i Amy Richards napisale su u Manifesti: „Ne vodimo feminizam baš kao feministice sedamdesetih; emancipacija znači pronaći svoj put, a ne oponašati prethodne stvari – put doista jedinstven za svoju generaciju. ” Neke od ovih feministkinja trećeg vala sklone su prihvatiti bilo koji oblik ili debljinu ženskog identiteta, uključujući seksualni rad. Važno im je oduprijeti se ugnjetavanju. Kritičari trećeg vala, posebno oni iz prethodne generacije drugog vala, ukazuju na nedostatak fokusa i koherentnosti.
Mnoge borbe koje je feminizam vodio prethodnih godina zapravo su dobivene; Feministkinje šezdesetih i sedamdesetih imaju puno pravo biti ponosne na svoje početke. Međutim, žene širom svijeta moraju još puno učiniti kako bi uistinu vidjele isto ponašanje kao i muškarci. Na primjer, žene rijetko dosežu najviše položaje u politici. Margaret Thatcher iz Britanije i Angela Merkel u Njemačkoj i dalje su jedine žene koje su uspjele voditi veliku zapadnu državu. Među predstavnicima izabranim i na lokalnoj i na nacionalnoj razini, žene i dalje čine malu manjinu. Pogled u lica UN-a otkriva samo nekolicinu žena među mnogim muškarcima. Štoviše, prosječna razina plaća žena i dalje je znatno niža od one kod muškaraca. Žene i djevojke u mnogim zemljama, od obveznog obrezivanja do obveznog braka, Suočavaju se s još gorim izazovima, od seksualnog zlostavljanja do ograničenih mogućnosti obrazovanja i karijere. Ako se sva ta pitanja ne riješe, feminizam nikada neće umrijeti, čak ni kao čisto politički pokret.